Kad Drina legne mirno u svoje vještačko korito, a površina Zvorničkog jezera zrcali okolna brda i nebesa, teško je i zamisliti šta sve leži ispod te mirnoće. Ispod plave površine, skriveni od pogleda i vremena, nalaze se ostaci potopljenih sela, starih mostova, kuća, stabala, tragovi nekadašnjih puteva i možda – poneki odgovor na pitanja koja se još uvijek šapatom prenose među mještanima Podrinja. Jer, Zvorničko jezero nije oduvijek bilo tu – ono je čovjekovo djelo, ali pod njegovom površinom ostali su svjedoci jednog izgubljenog svijeta.
Kako je nastalo Zvorničko jezero
Godine 1955. počela je izgradnja hidroelektrane Zvornik, koja je dovela do formiranja akumulacionog jezera. Voda je počela da raste, postepeno gutajući doline, zaselke i njive. Mještani mnogih sela bili su tada prisiljeni da napuste svoje domove. Među njima su bili idijelovi i naselja koja danas žive samo u sjećanjima starijih generacija – poput dijelova Drinjače, Đevanja i Diviča, čije se obale i danas bore sa vodenim talasima. U tim trenucima, priroda je postajala neprirodna – voda je nadjačala zemlju.
Sela su potopljena, groblja premještena,a ono što nije moglo biti izmješteno – jednostavno je ostavljeno vodi. Džamije i crkve u ovim mjestima su nestale, a kuće od ćerpiča, temelji od kamena, stabla, mostići i putevi danas čine svojevrsnu podvodnu arhivu zvorničkog kraja.
Potraga koja se pamti – kamion, stijena i dubina
Jedna od najpoznatijih i najzagonetnijih priča vezanih za dno Zvorničkog jezera dogodila se osamdesetih godina prošlog vijeka. Tada se, prema svjedočenjima više mještana, kamion koji je prevozio teret sletio niz stijenu u blizini današnjeg hotela Vidikovac. Mjesto gdje se nesreća dogodila poznato je kao jedno od najdubljih dijelova jezera. Tijelo vozača kamiona, uprkos velikim naporima, nije moglo biti pronađeno.
Angažovani su ronioci iz Ronilačkog kluba Loznica. Intenzivna potraga je pojačana roniocima, međutim, ono što se prepričava do danas je njihova reakcija nakon zarona. Isplivali su brzo, neki vidno potreseni, navodno prekinuvši dalju potragu. Razlog? Veličina somova koje su zatekli na dnu jezera. “To nisu bile ribe, to su bile sjenke koje se pomjeraju… kao da posmatraju”, navodno je izjavio jedan od ronilaca.
Da li je riječ o ribarskom mitu, prenaglašenom sjećanju ili istini, teško je reći. Ali legenda o “somskoj dubini” kod Vidikovca i danas se prenosi, naročito među ribarima, neki od njih prvo idu tu pokušati upecati džinovskog soma, a neki često izbjegavaju to područje kada pecaju na čamcima.
Legenda o Đerzelezu – kamen u Zlohanju
Nedaleko od obale jezera, u mjestu Zlohanje, nalazi se kamen koji lokalni narod zove “Đerzelezov kamen”, a čitav zaliv Đerzelez. Na njemu se, prema pričama, i danas jasno vidi otisak konjskog kopita. Legenda kaže da je sa tog mjesta legendarni junak Alija Đerzelez, konjem preskočio rijeku Drinu, u skoku koji je značio život ili smrt – i uspio. Njegova misija bila je povjerena od samog sultana, a prolaz preko Drine bio je ključan da bi na vrijeme stigao do Istanbula i prenio vijesti koje su odlučivale sudbinu carstva.
Mještani tvrde da se kamen ne pomjera, da su pokušaji da se otisak prebriše uzaludni, i da se u noćima punog mjeseca oko kamena može čuti tiho rzanje konja. Ova legenda, kao i mnoge druge u Podrinju, pokazuje kako stvarnost i mit hodaju ruku pod ruku, i kako kamen može biti nosilac sjećanja, baš kao i voda.
Potopljena crkva u Drinjači – tišina ispod ušća
Jedna od manje poznatih priča vezanih za Zvorničko jezero je i ona o potopljenoj pravoslavnoj crkvi u Drinjači. Prvobitni hram u Drinjači, crkva posvećenja Svetim Kirilu i Metodiju potopljena je prilikom izgradnje akumulacionog jezera. Nalazila se neposredno na ušću istoimene rijeke u Drinu, na prostoru koji je u potpunosti prekriven vodom nakon formiranja akumulacije. Crkva je, prema kazivanjima starijih mještana, bila mala, zidana, s niskim zvonikom, ali je imala veliko značenje za vjernike okolnih sela.
Kada su počele pripreme za izgradnju hidroelektrane, mještani su bili obaviješteni da će voda uskoro progutati i svetinju. Ikone, svijećnjaci i drugi pokretni predmeti su navodno izneseni i sačuvani, ali sam objekat – zidan u kamenu – ostao je da nestane pod nadolazećom vodom.
Do danas, među lokalnim ribarima i stanovnicima Drinjače, postoji vjerovanje da se tokom velikog opadanja vodostaja može naslutiti obrub temelja stare crkve – i da su neki čak uspijevali dotaknuti kamen koji je nekada bio dio njenog zida. Takođe, pričalo se da se na Vaskrs ili Veliku Gospojinu, u zoru, iz pravca jezera ponekad čuje zvuk zvona, kao jeka iz dubine. Neki to pripisuju mašti, drugi pak – vjeri.
Crkva u Drinjači danas živi u sjećanju, ali i u vodi – kao simbol jednog vremena u kojem su i svetinje morale ustuknuti pred “napretkom”.
Jezero u mjestu Drinjača potopilo i džamiju u poljima
Naselje Drinjača nalazi se na 18. kilometru na putu Zvornik-Sarajevo. Džamija u samom naselju je izgrađena prije 1910., a nalazila se u poljima Drinjače koja su potopljena 1954. gradnjom hidrocentrale u Zvorniku. Izgradnja nove džamije je započela 1969. na mjestu gdje se danas nalazi.
Priče o ovoj džamiji koja je potopljena izgradnjom hidrocentrale u Zvorniku živi još uvijek u sjećanjima Bošnjaka iz Drinjače i okolnih mjesta. Gubitak džamije u vodama jezera bio je težak udarac za stanovnike ovog mjesta, a na izgradnju nove džamije čekalo se više od 15 godina.
Jezero pored Drinjače krije mnoge tajne potopljenih bogomolja i mezarja.
Podvodni svijet – svjedoci prošlosti
Danas, kada vodostaj jezera opadne, mogu se vidjeti ostaci nekadašnjih puteva i čak temelji kuća. Ribari i kajakaši znaju mjesta gdje se “pod vodom nešto bijeli”, pa zaobilaze te zone – iz poštovanja ili straha. Često se mogu čuti priče o “svjetlu pod vodom”, o starim bunarima koji još izbacuju balončiće ili o dijelovima drveća koje se, i nakon 70 godina pod vodom, još uvijek drže uspravno.
Zanimljivo je i to da mnogi koji su odrasli kraj jezera kažu da osjećaju strahopoštovanje kad gledaju prema njegovoj sredini. Nije to samo dubina – to je osjećaj da je tamo nešto starije od nas, nešto što se skriva, ali posmatra.
Jezero kao čuvar – između prošlosti i budućnosti
Zvorničko jezero, iako vještačko, danas je nezaobilazni dio života ovog kraja. Donijelo je benefite: električnu energiju, razvoj turizma, mogućnost sportova na vodi. Ali, sa sobom je donijelo i zaborav – zaborav sela, polja, puteva i sudbina.
Možda je vrijeme da se taj zaborav bar djelimično razotkrije. Možda je vrijeme da se napravi dokumentarni film, muzej ili makar digitalna arhiva o selima, poljima, svetinjama pod jezerom, o ljudima koji su ih naseljavali, o grobovima koji su premješteni i onima koji nisu.
Jer, voda skriva – ali pamti.
(Zvornicki.com)
