Ljutnja je ljudska emocija, ona ima svoju funkciju i korisnost. Ona predstavlja znak upozorenja mozgu da se u životu javio neki problem, a sve to da bi se pokrenuo potreban adrenalin da tijelo obezbjedi energijom potrebnom za rješavanje problema. Funkcija ljutnje je dakle obezbjeđivanje energije potrebne za akciju.
Međutim ljutnja postaje problem ako je lako izazovu različite situacije, ako je dugotrajna i ako remeti funkcionisanje, ako nas ljudi počnu izbjegavati zbog nje, kritikovati i sl. Način na koji se ljutnja izražava može biti zdrav ili štetan. Kroz štetan način njenog ispoljavanja prepoznaje se mržnja, kritika, sumnjičavost, zamjeranje, ljubomora, zavist, etiketiranje, stalno okrivljavanje drugih, jake predrasude prema drugima, zbog pola, rase, nacionalnosti i sl. i to sve kada je riječ o otvorenom izražavanju. Ljutnju možemo prepoznati i u nekim pasivnijim i suptilnijim ispoljavanjima kao što su zadirkivanje, sarkazam, plakanje i sl.
Problem je što izražavanje ljutnje na negativan način može prijeći u agresiju koja je nedozvoljena i štetna po pojedinca i njegovo okruženje. Na žalost mi sve češće ispoljavanje nekontrolisane ljutnje možemo vidjeti u saobraćajnim prekršajima, nasilju nad djecom, bračnim svađama, problemima u međuljudskim odnosima, društvenim mrežama, na poslu, na ulici i sl. Ljutnja često uzrokuje i krivična djela. Agresivnost izražena prema drugima u uređenim društvenim sistemima dovodi do negativnih procjena i reakcija okoline, a kao odgovor društva, odnosno povratno i do negativne slike o sebi i niskog samopoštovanja i uopšte nezadovoljstva. Ukoliko ona nije sankcionisana ima tendenciju da se širi i prepoznajemo je i kao porast nasilja.
Situacije koje često izazivaju ljutnju su kada osoba smatra da su njena lična prava i samopoštovanje ugroženi, kad doživljava prepreke u ostvarenju svojih ciljeva, ne dobije priznanje koje smatra da zaslužuje, kad ne dobije što u datom trenutku želi, kad doživljava neki sredinski stresor – gužvu u saobraćaju, čekanje pred šalterom neke institucije, u čekaonici ljekara i sl. Nekada je ta percepcija opravdana a nekada ne. Neki ljudi lakše trpe i socijalno funkcionalnije ispoljavaju ljutnju a kod nekih prelazi u bijes i agresiju. Korjene toga možemo prepoznati i u ranom djetinjstvu u duboko usađenim uvjerenjima koje su ljudi stekli u situacijama upravo iz djetinjstva. U situacijama u kojima su često bili ponižavani i kritikovani, usljed čega su se osjećali poniženim, bezvrjednim i nevoljenim i oni znaju pripisivati nasilje osobama i situacijama kada ono i ne postoji, odnosno kad netačno procjenjuju situaciju kao opasnu. Ova bazična vjerovanja su stečena još u djetinjstvu (tzv. skriptna vjerovanja). Tako neko za sebe uvjek misli da je žrtva, da se ljudima ne može vjerovati, da sve interesuje samo novac i moć, da svako hoće da te iskoristi, da bi svako radio nezakonito kada bi mu se ukazala prilika i sl.
Pojedinci na različite životne situacije reaguju sličnim obrascem ponašanja, mišljenja i emocionalnih doživljavanja, što ukazuje da se radi o sklopu reakcija razvijenih rano u djetinjstvu kroz iskustva s bliskim osobama. Ta iskustva mogu, između ostalog, biti uzrokovana ljutnjom zbog nezadovoljenja dječjih potreba za povezanošću s bliskim osobama, samostalnošću, trpljenjem nasilja, traumatičnog iskustva, odvajanja od roditelja, odlaska u bolnicu, razvoda roditelja, odlaska roditelja na put, polaska u vrtić, školu i sl. Već tada se najprije javlja reakcija straha a kasnije i bijesa. Tako da nekada dok posmatramo aktuelne sukobe (tuče, svađe, uvrede, nasilje) u istoriji toga bi često mogli pronaći upravo ove korjene povrjeđenog, uplašenog i bijesnog djeteta koje se sada prenose i odigravaju u aktuelnoj situaciji. Odrastao čovjek pod dejstvom ovih „sila“ neće nove ljude sa kojima stupa u interakciju sagledavati realistično, već će na njih „prenositi“ karakteristike osoba iz djetinjstva i ponovo proživljavati situacije iz ranijeg života – aktuelnu situaciju će „odigrati“ na stari, nezreo način, te okruženje ovakve ljude često označava pežurativno „budala“, „šifra“ i sl.
Kako prevazići ljutnju?
Za prevazilaženje štetne ljutnje često je potrebna stručna pomoć psihologa ili psihoterapeuta da bi klijent bolje upoznao sebe i razvio samokontrolu mišljenja, osjećanja i postupaka koje uzrokuje ljutnja. Potrebno je osvijestiti situacije koje dovode do ljutnje, kao i misli i vjerovanja, te prepoznati razloge zbog kojih osoba ne sagleda situaciju na drukčiji način. Moguće je pronaći korisnije načine razumjevanja situacije i suočavanja sa situacijom koja izaziva ljutnju kroz sagledavanje šire sliku u kojoj je trenutna situacija samo dio šireg konteksta. Mogućnosti prevazilaženja ljutnje su veće ako je pojedinac saradljiv, inteligentan, bez izraženih osobina ličnosti rigidnosti, narcističnosti, egocentričnosti, osvetoljubivosti i sl.
