Sadaka meni – nafaka ribama: Stara bosanska praksa sa značenjem
Na obalama Drine, Jadra, Spreče i drugih rijeka širom Bosne i Hercegovine, još uvijek se može vidjeti prizor koji nosi posebnu toplinu i značenje: čovjek ili žena stoje uz vodu i lagano bacaju hljebne mrvice. Bez mnogo riječi, često samo tiho izgovore:
“Ribama nafaka – meni sadaka.”
Ova stara praksa prenosi se s koljena na koljeno, a njeni korijeni su duboko usađeni u vjeru, poštovanje prema hrani i ljubav prema prirodi. Hljeb, kao svetinja u bosanskoj kući, nikada se nije bacao u smeće. Ako ostane suh, ako se prepolovi i ne pojede, domaćini ga pažljivo sačuvaju – da bi ga dali ribama, pticama ili drugim Božijim stvorenjima.
Vjerovalo se – i još uvijek se vjeruje – da je hranjenje riba zapravo čin sadake, a da će uz to, Bog dati i onome ko daje. Ako riba ima svoju nafaku, možda će i čovjeku stići ono što mu je određeno. U vremenu kada su ljudi više osluškivali prirodu i poštovali kruh kao dar od Boga, ova praksa imala je snagu i skromne molitve i dubokog poštovanja.
Stariji ribari u Podrinju često govore:
“Ako nahraniš vodu – voda će nahraniti tebe. Kad baciš hljeb – baciš i brigu.”
Postoji i kazivanje iz Gornjeg Šepka, gdje jedan stariji čovjek prenosi riječi svoje nene:
“Nikad ne bacaj hljeb u đubre. Nosi ga niz rijeku. Hljeb zna gdje ide, a Allah zna ko daje.”
U islamu je poznato da se dobra djela prema životinjama nagrađuju – poznat je hadis o čovjeku kojem su grijesi oprošteni jer je napojio žednog psa. Ako pas zaslužuje pažnju i nagradu zbog milosti čovjeka, kako onda ne bi i riba, koja pliva u vodi i uzima ono što joj ljudi ostave?
U današnjem vremenu prekomjernog bacanja hrane, ova praksa ima i dodatno značenje. Umjesto da se hljeb baca kao otpad, on postaje sredstvo dobra. I za čovjeka – jer čini sadaku, i za ribu – jer prima nafaku. A možda je u toj tišini rijeke, dok mrvice padaju u vodu, najiskrenija dova: bez glasa, bez riječi, ali s iskrenom namjerom.
Stara izreka ostaje da svjedoči narodnoj mudrosti:
“Ribama nafaka – meni sadaka.”
Jer dobrota nikada ne ostane izgubljena – pa ni mrva hljeba bačena s dovom.
