Nakon posljednjih obilnih kiša u aprilu, Zvorničko jezero još jednom je izbacilo veliku količinu drvenog otpada poznatog kao “čalija”. Mještani Diviča, vjekovima vezani za rijeku i njene darove, ponovo su izašli na vodu kako bi prikupili korisno drvo koje koriste za ogrev, a ponekad i za građu. Ova praksa, stara koliko i Divič, dobila je novi značaj u vremenu energetske krize i ekoloških izazova. U nastavku donosimo priču o čaliji – daru prirode koji pomaže i ljudima i jezeru. Kako prikupljanje čalije izgleda možete pogledati u ovom kratkom video uradku kojeg je ranije napravio BH Reporter.
Zvorničko jezero, vještačka akumulacija nastala 1955. godine izgradnjom brane na rijeci Drini, od tada pa sve do danas predstavlja srce naselja Divič. Osim što ima značajnu ulogu u energetskom sistemu i kao turistička atrakcija, jezero je postalo i neizostavan dio svakodnevnog života mještana. Jedan od najzanimljivijih, a istovremeno i najkorisnijih običaja u vezi sa ovim jezerom jeste prikupljanje drveta iz drvenog otpada – poznatog pod lokalnim nazivom čalija.
Šta je zapravo čalija?
U lokalnom govoru mještana Diviča, “čalija” označava drvo koje voda donese u jezero nakon obilnih kiša, posebno u proljetnim i jesenjim mjesecima kada rijeke i potoci nabujaju. To su uglavnom grane, balvani, oborena stabla, ali ponekad i obrađeni komadi drveta koje voda pokupi iz obližnjih šuma, rijeka i obradivih površina. Nakon što voda sve to izbaci u jezero, taloži se u priobalnom području, najčešće u blizini naselja Divič.
Ono što je nekima samo plutajući otpad, za mještane Diviča je resurs od značaja. Čalija se prikuplja pomoću čamaca, kuki, mreža, ili čak s obale kada nivo vode to dozvoli. Mještani ovu praksu prenose s koljena na koljeno, i danas, jednako kao i prije puno desetljeća, mnoge porodice tokom kišnih dana budno prate vodostaj i pažljivo motre kuda će voda usmjeriti nove komade drva.
Stoljećima stara praksa
Iako je Zvorničko jezero nastalo tek sredinom prošlog stoljeća, praksa prikupljanja drva iz vode na ovom području traje mnogo duže. Još u vrijeme kada je Drina tekla slobodnim tokom, ljudi su sakupljali drvo koje bi donijele bujice ili poplave ili koristili Drinu kao prevozno sredstvo za posječeno drvo namijenjeno stanovnicima nizvodno udaljeno od planina i velikih šuma. No, s pojavom akumulacije, čalija je postala mnogo dostupnija i češća pojava, a sam proces njenog prikupljanja znatno organizovaniji.
Stare porodice iz Diviča svjedoče kako je čalija u prošlosti znala prehraniti i zagrijati domaćinstva tokom najtežih zima. U vremenima kada se drvo nije lako moglo kupiti, a šumski resursi bili strogo kontrolisani, ova prirodna “pošiljka” iz rijeka predstavljala je dar vrijedniji od zlata.
Korist za domaćinstva
Primarna upotreba čalije jeste za ogrev. U današnjim vremenima, kada su troškovi energenata u stalnom porastu, svaki prirodni izvor ogreva je više nego dobrodošao. Mještani koji uspiju prikupiti veću količinu čalije često znaju obezbijediti sebi drva za cijelu sezonu grijanja, čime štede značajna finansijska sredstva.
Osim za grijanje, čalija se ponekad koristi i za gradnju pomoćnih objekata, ograda, podupirača, pa čak i improviziranih pontona ili pristaništa za čamce. Grublji i deblji komadi često se ostavljaju sa strane za posebne potrebe ili dijele sa komšijama i rodbinom. Ova praksa dodatno jača osjećaj zajedništva i međusobne pomoći unutar naselja.
Ekološki značaj
Iako prvenstveno ima ekonomsku vrijednost za mještane, čalija ima i značajnu ekološku funkciju. Uklanjanjem plutajućeg drvenog otpada iz jezera, mještani nesvjesno učestvuju u procesu čišćenja i očuvanja kvaliteta vode. Nakupljeni drvni materijal može, ako se dugo zadrži, postati pogodno tlo za razvoj algi, bakterija i štetnih organizama. Takođe, tokom ljetnih mjeseci, raspadajuća čalija može emitovati neugodne mirise i dodatno opteretiti ionako osjetljiv vodeni ekosistem.
Nažalost, drvo nije jedini otpad koji završava u Zvorničkom jezeru. Voda iz pritoka donosi i plastiku, staklo, tekstil, pa čak i uginule životinje. Za razliku od čalije, koja se relativno lako uklanja, ostali otpad ostaje dugo zarobljen u vodi, stvarajući estetski i zdravstveni problem. U tom smislu, spontana akcija mještana predstavlja samo jedan segment šire slike borbe za čistoću jezera.
Potencijal za organizovanije čišćenje
Iako prikupljanje čalije nije zvanično regulisano niti podržano od strane institucija, ova praksa bi se mogla razviti u organizovaniju aktivnost uz minimalnu podršku lokalnih vlasti. Postoje brojni primjeri iz svijeta gdje se sakupljanje prirodnih resursa iz rijeka i jezera kombinuje s volontiranjem i edukacijom o očuvanju životne sredine.
Na primjer, lokalna zajednica bi mogla organizovati sezonske akcije “Dani čalije”, tokom kojih bi se istovremeno sakupljalo korisno drvo i uklanjao drugi otpad. Uključivanjem mladih, školskih ustanova i ekoloških udruženja, ovaj običaj bi mogao dobiti dodatnu vrijednost – odgojnu i edukativnu.
Zaključak
Tradicionalno prikupljanje čalije na Zvorničkom jezeru nije samo folklorni ostatak prošlosti, već i živ i koristan običaj koji povezuje prirodu i čovjeka. Mještani Diviča svojim trudom ne samo da obezbjeđuju ogrev i materijal za gradnju, nego i nesvjesno doprinose očuvanju prirodne sredine.
U vremenu kada se sve više govori o održivim izvorima energije, reciklaži i zaštiti voda, možda bi upravo ovakvi lokalni običaji mogli poslužiti kao inspiracija za šira rješenja. Jer, kao što pokazuje primjer čalije, nekada je za početak dovoljna dobra volja, čamac i motka – i puno ljubavi prema svom kraju.
(Zvornicki.com)
Čalija je zaista zanimljiv fenomen, posebno u kontekstu Diviča i Zvorničkog jezera. Impresionira me kako je ova praksa preživjela toliko generacija i kako je i dalje korisna u moderno vrijeme. Mislim da je fascinantno kako priroda sama može ponuditi rješenje za energetske potrebe lokalnog stanovništva, posebno u vrijeme krize. Međutim, postavlja se pitanje koliko je ova praksa održiva u dugoročnom smislu, s obzirom na ekološke izazove s kojima se suočavamo. Da li bi mogle postojati određene regulative ili mjere koje bi osigurale da se čalija prikuplja na način koji ne šteti okolišu? Također, zanima me kako mlada generacija gleda na ovu tradiciju – da li je vidite kao važan dio svog identiteta ili kao nešto što će s vremenom nestati? Kako mislite, možemo li naučiti nešto iz ovog načina života koji je u skladu s prirodom?
Ovaj tekst je fascinantan jer pokazuje kako priroda i ljudi mogu biti u simbiozi. Čalija nije samo otpad, već resurs koji ima dubok značaj za lokalnu zajednicu. Zanimljivo je kako se ova praksa održala toliko dugo, unatoč promjenama u okolini. Da li je prikupljanje čalije danas lakše ili teže nego prije, s obzirom na ekološke izazove? Mislim da je ovo sjajan način kako koristiti ono što nam priroda pruža, ali pitam se kako to utječe na ekosustav jezera. Možda bi bilo korisno istražiti kako se ova praksa može održati održivo u budućnosti. Što mislite, da li bi trebalo uvesti neke mjere za zaštitu jezera dok se prikuplja čalija?
Ovaj tekst je vrlo zanimljiv i pruža uvid u tradicionalnu praksu koja je i danas važna za lokalnu zajednicu. Čalija je zaista poseban dar prirode koji pokazuje kako ljudi mogu koristiti resurse na održiv način. Impresionira me kako su mještani Diviča uspjeli očuvati ovu praksu kroz generacije, čak i u moderno doba. Mislim da je ovo sjajan primjer kako lokalne zajednice mogu prilagoditi stare tradicije novim izazovima, poput energetske krize. Zanima me kako se ova praksa može unaprijediti kako bi bila još efikasnija i ekološki prihvatljivija. Da li postoji način da se čalija koristi i za druge svrhe osim za ogrev i građu? Što mislite, može li ova tradicija inspirirati druge zajednice da pronađu slične načine korištenja prirodnih resursa?