Pećine koje čuvaju tajne
Jedna od najstarijih i najpoznatijih legendi vezana je za pećinu iznad naselja Zlatne Vode. Ova pećina, poznata među starijim mještanima kao “Vilina špilja”, prema predanju je bila skrovište vilinskog svijeta. U dugim zimskim noćima, stariji bi pričali da su u toj pećini vilenjaci kovali zlato, a vile pjevale pjesme koje liječe rane i vraćaju vid slijepima.
U pećinu se, navodno, ulazilo samo uz određene uslove: čiste duše, bez oružja, i nikako u paru. Mještanin iz Gornje Kamenice, rahmetli Huso, tvrdio je da je kao dijete prilikom povratka sa pijace ušao u pećinu i zatekao unutra svjetlost koja “nije bila ni sunce ni vatra”, te čuo ženski glas koji mu je rekao da se vrati kad odraste i postane pošten čovjek. Nikada više nije pokušao.
Legenda o zlatnom kazanu
Na obroncima podrinjskih planina, iznad Snagova, postoji mjesto koje se u narodu zove “Zlatna jama”. Prema legendi, tu je nekada davno pao grom koji je otvorio zemlju, a ispod kamenja se pokazao zlatni kazan pun dukata. Međutim, niko nikada nije uspio da ga izvuče jer bi se svake noći prije nego što bi ruka dotakla zlato, iz tame pojavio ogroman crni pas sa crvenim očima i režanjem tjerao uljeze.
Mještani vjeruju da je to prokletstvo bačeno jer je blago pripadalo hajduku Velji, koji je tu zakopao sve što je ukrao od karavana iz vremena vladavine Osmanskog carstva. Veljina žena, koja ga je odala za šaku zlatnika, umrla je iste godine, a njen grob navodno na svako crveno slovo noću sija kao fenjer.
Hajdučke staze i tajni prolazi
Zvornik i okolna brda bili su poznati po hajducima koji su, bježeći od potjere, poznavali svaki potok, stazu i liticu. Na Majevici i Udrču postoji više mjesta koja nose nazive poput “Hajdukovići”, “Zavlaka”, “Kameni svatovi”, što dodatno potvrđuje prisustvo narodne mitologije.
Jedna priča iz Donjeg Lokanja kazuje o hajduku Miji koji je imao tajni prolaz kroz stijene, poznat samo njemu i njegovoj družini. Kada su vojnici opkolili pećinu gdje se skrivao, Mijo je zapalio vatru s jedne strane i iskradao se sa suprotne, dok je dim zbunjivao potjeru. Kaže se da su njegovi potomci još dugo čuvali mapu prolaza, ali je ona nestala tokom Prvog svjetskog rata.
Zlatne vode i sveti izvori
Dolina iz koje se iz grada ide na Kula Grada nalazi se izvor poznat kao “Zlatne vode”. Ime mu nije dato slučajno. Postoje razna predanja o zlatnoj vodi u kojoj se u srednjem vijeku skupljalo zlato, ali i krilo od drugih. Zlatne Vode imaju i tradiconalno okupljanje pod nazivom Omaha, vjerovatno od riječi promaha zbog koje u gradu Zvorniku skoro pa nikad nema magle.
Zanimljivo je da se i danas, jednom godišnje, obično petog maja, iz raznih krajeva Podrinja okupljaju ljudi koji dolaze da se provesele, a ukoliko je moguće i da zahvate vodu iz Zlatnih voda. Mještani kažu da je najvažnije da se voda ne nosi u metalnoj posudi i da se na izvor ne ide ako je osoba u grijehu. Ove legende, iako često ismijavane od modernih generacija, i dalje opstaju.
Visoki ljudi u čudnim nošnjama u njivama Rode
Jedna od jezivijih legendi dolazi iz područja zvanog Rode, to su njive koje se nalaze u dolini rijeke Strmne jedne od pritoka rijeke Sapne. Kroz Rode se nekada išlo iz naselja Baljkoivca, Dugio Dio prema Sapni i Šetićima, ovo je bio bliži put, ali ga je rijetko ko koristio posebno u predvečernjim časovima. Mnogi mještani tvrdili su da bi onaj ko zakasni i sam se uputi ovim putem u vremenu nakon zalaska sunca doživljavao jezive scene. Onog momenta kada bi zakoračili na lokalitet njiva Rode, iznenada bi se smračilo, sunce brzo nestalo, a onda mjesec obasjao kao da je dan. Ukazali bi se visoki ljudi u nošnjama koje najviše liče na staru nošnju, možda još iz vremena Ilira. Hodali bi po njivi, igrali se i veselili i kolo bi poveli, a zalutalog putnika zvali da im se pridruži, toliko bi igrali da bi trave nestalo, a ukoliko je zimski period, pod nogama bi im se od igranja kola, blato stvorilo. Onaj ko bi to ugledao ubrzao bi korak i onog momenta kada bi zakoračio u drugu njivu, izvan Roda, mjeseca bi nestalo, sunce obasjalo i kao da se ništa nije desilo. Neki kažu da je riječ o “duhovima onih koji nisu sahranjeni kako treba”, drugi da je to “plamen zaboravljenih duša”.
Muziku uz kolo koju su čuli nisu znali opisati, osim da je prelijepa i da tijelo motiviše da igra. Ljudi u čudnim nošnjama bili su visoki dva do tri metra, a lica sličnog izgleda današnjim stanovnicima Podrinja.
Zaboravljeni običaji i zaštita od zla
Uz legende, Udrč i šire područje Zvornika su bogati i u narodnim običajima za zaštitu od zlih sila. Mnoge porodice su do prije 50-ak godina u svojim kućama imale posude sa zemljom donesenom iz pećina na Udrču, vjerujući da ona “čuva od noćnih mora”.
Drugi su stavljali igle u prag kuće da “nečista sila ne može ući”, a treći su, naročito za vrijeme punog mjeseca, posipali so ispred kućnog praga i palili tamjan. Sve ove radnje imaju korijene u drevnim vjerovanjima koja spajaju islam, pravoslavlje, i predkršćanska vjerovanja Balkana.
Zaključak: Legende koje žive tiho
Zvornik nije samo grad industrije, rijeke i granice. On je i čuvar stotina priča koje, iako zaboravljene od većine, i dalje žive među onima koji znaju slušati. Ove legende, iako možda neprovjerene, pružaju uvid u strahove, nade i maštu naših predaka. One nas povezuju sa zemljom, s prirodom, i podsjećaju da su naši korijeni dublji od betonskih temelja.
U vremenu kada nas algoritmi uče šta da mislimo, možda je vrijeme da zastanemo, poslušamo vjetar sa Majevice, Udrča i Birača, i sjetimo se ko smo — barem na tren.
(Zvornicki.com)
